Često me slika mudrih i ludih djevica znala zaintrigirati. Pitala sam se što bi to značilo da su neke djevice bile mudre, a neke lude? Kako to da su i mudre i lude bile u iščekivanju svog Gospodara, a ove lude nisu uspile dočekati Ga spremne dok su mudre imale dovoljno ulja u svojim posudama te nisu propustile Njegov dolazak?
Kao običan laik postavljala sam si i neka pomalo bedasta pitanja poput:
„Zašto mudre djevice nisu dale malo ulja svojim ludim prijateljicama pa da sve zajedno mogu dočekati Gospodara kada dođe? Zar ne bi bilo kršćanski da su im pomogle te se tako sve našle pred Gospodarom?“
Nikako mi ta i slična pitanja nisu davala mira, poslušala sam mnoge teološke govore o toj prispodobi iz Biblije i svi se većinom odnose na to kako su mudre djevice bile spremne, a lude nisu te kako u kontekstu dolaska Kraljevstva Nebeskoga na zemlju moramo biti spremni dočekati ga čistog i otvorenog srca. Sve to bilo mi je jasno, no i dalje je u zraku visjelo pitanje:
„A zašto one mudre nisu podijelile malo ulja sa ovim ludima, pa zar nisu htjele da se i ove spase?“
Dok sam tako o tome razmišljala na pamet mi je pala jedna ideja: što ako to ulje zapravo simbolizira Sakrament pomirenja, tj. Svetu Ispovijed. Tada bi mi bilo potpuno jasno zašto nisu mogle podijeliti svoje ulje sa drugim djevicama. Naime i sama riječ djevica podrazumijeva nešto čisto, a po sakramentu sv. ispovjedi bivamo čisti kao snijeg, no taj sakrament vrijedi samo za moju dušu ili dušu onoga koji se ispovjedio. Njegova duša biva čista, a duša onoga sa smrtnim grijehom idalje je prljava. Tako mi je postalo jasno što je moglo značiti to da mudre djevice nisu mogle podijeliti svoje ulje sa ludima, no i dalje mi nije bilo jasno zašto su te lude djevice uopće imale ulja i čekale Gospodara, tko bi onda u toj prispodobi bile lude djevice?
Ako su mudre one koje čekaju, idu redovito na sv. Ispovijed, trude se živjeti kršćanski i održavaju svijetlost unutar sebe tko bi onda bile lude koje su isto tako imale ulja za svoje svjetiljke, što bi značilo da su i one bile u iščekivanju Gospodara, no zašto onda nisu imale dovoljno ulja?
Ako je ulje u prenesenom značenju sv. Ispovijed tada bi to značilo da su lude djevice one djevice tj oni ljudi koji povremeno otiđu na sv. Misu, koji se ponekad ispovjede i misle da je dovoljno biti kršćanin dva puta godišnje, obično za vrijeme Uskrsa i Božića kada ih neka tradicija pozove da se ipak ispovijedaju i dođu na sv.Misu. Takvi se najčešće opravdavaju time da ne treba biti previše pobožan te kako su oni koji „ližu oltare“ puno grešniji od njih samih, nabrajaju sve moguće grijehe od početka kršćanstva do danas, naravno tuđe grijehe, ne svoje. Jer oni nisu takvi. Oni su pošteni, u ničemu ne pretjeruju, vjeruju u Boga i znaju da će im on nakraju sve oprostiti. Kakva prevara, nisu niti svjesni.
Namamio ih stari lukavac u jazbinu a da ni ne znaju. Svoje razuzdano življenje često sakrivaju pod krinkom: Svi tako rade, svi tako žive, ne treba se puno isticati. Sve su to paravani za kojekakve grijehe koje gomilamo u svojim životima te malo po malo odlazimo krivim putem. Otupljene savjesti, uljuljkani u svakodnevicu života često niti ne primjećujemo kako je naš kraj možda negdje iza ugla. Ne pitamo se svijetli li moja svjetiljka te hoće li ulje izdržati do Vječnosti.
Od početnih mudrih do ovih ludih djevica i nije tako velika razdaljina. Svatko od nas može se u njoj pronaći. Potrebno je da svakodnevno pregledavamo svoje svjetiljke, jesu li na rezervi, jesam li danas sa nekim lakim ili težim grijehom smanjio razinu ulja u mojoj lampi? Trebam li otići na sakrament sv. Ispovjedi kako bih napunio svoju lampu te nastavio sijati svijetu oko sebe? Što više svijetli moja lampa to će bolje pokazati Put mojim bližnjima, možda i oni tada primijete da se njihova Lampa gasi te požele i sami otići put ispovjedaonice.
Želim nam svima da se češće prisjetimo one male kućice u Crkvi koja potpuno besplatno nudi Vječnost, plaćenu Krvlju Onoga koji nas čeka na kraju puta-Isusa Krista.