Koliko mudrosti stane u samo jednu malu scenu koju nam Bog dopusti da primijetimo, nisam bila svjesna. Sve dok me jedna, naizgled, nebitna situacija nije trgnula i posvijestila mi što je to Bog.
Taj dan , za mene ni po čemu drugačiji od drugih, a opet urezan u moje misli tako jasno kao da je bio jučer.
Sjedeći u svojoj sobi spazih mrava. Malen, nekako dezorijentiran, iz nekog razloga zaokupio mi je pažnju. Nastavila sam ga gledati. Kretao se nekim, za mene, čudnim pravcem. Pokušavao je prenijeti mrvu kruha u neku svoju rupu gdje, pretpostavljam, živi. Gledajući ga kako se muči, krene, pa stane, ostavi mrvu, pa ju opet digne, u misli mi bane ideja. Bogu je sigurno ovako smiješno gledati nas ljude dok se mučimo sa životnim brigama i svakodnevicom. Vjerovatno i Njemu svi naši problemi izgledaju potpuno mali, kao što je meni ovaj mravlji problem bio . Što je za mene bilo uzeti mu tu mrvu i prenijeti tamo gdje mu je potrebno, sitnica. Čak sam se našla u nedoumici trebam li mu pomoći. Gledajući ga kako se muči postalo mi ga je žao. Kada bi mu barem mogla ponijeti taj teret dio puta, bilo bi mu lakše i brže bi stigao do svoga cilja. Onda mi je sinulo, pa on bi se sigurno prestrašio kada bi mu sa leđa uzela tu mrvu, ne bi shvatio tko sam ja i što to radim već bi preplašen počeo bježati. Tada bi bilo svejedno jesam li mu pomogla sa njegovim teretom ili ne. Opet bi morao krenuti ispočetka tražeći neku drugu mrvu za svoju obitelj.
Tada kao grom, misao u mojoj glavi.
Pa i Bog sigurno na isti način poželi pomoći meni, malom čovjeku. Što je za Njega preuzeti neku mrvu mojih životnih problema i briga. Riješiti nešto za mene ne rješivo, no poput tog mrav ni ja ne bi shvatila tko je On i što to radi. Sigurno bi prestrašena pobjegla i sakrila se u neki kutak. Ne bih razumjela da je Svemogući preuzeo na Sebe moje probleme i nastavila bi dalje potpuno u bunilu. Tada sam shvatila, iako bi to mogao učiniti, Bogu nije u cilju da nas prestraši. On sa nama ide kroz život polako, izdaleka nadgledajući i pazeći na naše korake.
Pomalo nam mičući stijene koje ne možemo prijeći, a koje još ni ne vidimo na svom životnom putu. Krpajući puteve neprimjetno kako bi sa svojim teretom mogli lakše prolaziti svoj put ka Cilju. Ne može nama maknuti teret kao što ni ja nisam mogla maknuti teret sa mravljih leđa. No mogla sam micati sve prepreke koje su mu se našle na putu ka njegovoj rupi, za koje on nije niti znao da postoje. Mogla sam mu pomoći proširiti ulaz u njegovu kuću kako bi lakše unio mrvu u svoj dom, ali nisam mu mogla skinuti mrvu sa njega. Morao je svoj teret ponijeti sam. Ne mogu vam opisati kako sam sretna bila kada je konačno donio tu mrvu do svoga cilja.
Tada mi je postalo jasno, kako li je samo Bogu drago i koliko li je zbog nas sretan kada i mi, uz Njegovu pomoć, uspijemo. Kada se i naše mrve životnog puta poslože jedna po jedna. Ta mala zgoda u mom životu tako jasno mi je dala na znanje kakav je odnos Boga i čovjeka. Koliko dalje nego čovjek, Bog vidi. Kolika brda pomiče kako ih ja ne bih morala prijeći. Možda nikada u ovom životu neću moći vidjeti svu Njegovu pomoć, ali sam sigurna da bez te pomoći ne bi mogla iznijeti svoj teret ni pedalj ovog svog životnog puta.