Zagledaj se u moje cipele

Učili su nas da je pristojno gledati čovjeka u oči, da se pažnja mjeri pogledom, a poštovanje otvorenošću lica. Tako su rekli. Ali je li uvijek tako? Ponekad se pitam. Jer dok gledam ljude u oči, vidim više nego što bih htjela. U njima se ponekad zadrže ponos i sram, ljubomora, blud, laž… previše istine za jedan susret. Zato ponekad biram gledati u cipele. Cipele su tihe. Ne razotkrivaju misli, ne odaju skrivene podsmijehe ni zalutale nečedne poglede. Dok gledam u cipele, ne oduzimam čovjeku njegovu bol, ali je ni ne razgolićujem. Ne ponižavam ga pogledom. Puštam ga da bude. Kao da stoji gol pred slijepcem – bez srama, bez potrebe da se dokazuje, bez maske. Samo on. Čist u svojoj istini. A to je teško. Teško je ne popravljati druge u sebi, ne gurati ih u vlastite kalupe, ne tražiti da budu ono što smo mi zamislili da bi trebali biti. Prečesto gledamo ljude i vidimo njihove grijehe, a rijetko ogledalo u kojem smo i mi. Jedan mig lica, jedan trzaj pogleda – i već mislimo da znamo sve. Ponekad to nije zlo, ali češće jest zamka. Jer dok gledamo druge, sebe prestajemo vidjeti. I tada se pitam: kakva sam ja dok u drugome prepoznajem grijeh? Jesam li čista ili samo uvježbana u glumi svetosti? Koliko bi nam bilo lakše kad bismo u razgovoru češće gledali cipele. I one govore, ali tiše. Ne mame osudu kao pogrešan pogled ili nespretna gesta. Na ikonama svetaca pogled često nije ovdje. Zagledani su negdje dublje, negdje gdje se čuva nevinost. Kao da su shvatili da se pogledom može povrijediti isto kao i riječju. Kažu da je sveti Šarbel često gledao u pod. Na ikonama mu lice skoro žmiri. I neki svećenici koje susrećem hodaju tako – očiju spuštenih. Ne iz bijega, nego iz slobode. Kao da poručuju: tuđi život nije moj posao. Ja sam ovdje radi Boga. A kada ih Bog pošalje nekome, tada pogled postaje dar – nježan, čist, nenametljiv. U takvom pogledu čovjek se ne smanjuje, nego raste. Osjeća se sigurno. Nevino. Vjerujem da nije lako doći do te tišine pogleda, do te čistoće misli koja ne bježi na sto strana. Ali vjerujem i da oni koji su to naučili lakše odbijaju kušnju, brže koračaju prema svetosti. I ja želim učiti. Gledati češće u cipele, a rjeđe u tuđe slabosti. Pustiti čovjeka ispred sebe da bude ono što jest. Ako me vidite da mi pogled luta, podsjetite me: ulaštimo cipele. Neka nam budu zanimljivije od grijeha. A pogled sačuvajmo za ono što je Bogu važno. Za one koje nam šalje. Njima darujmo osmijeh i pogled čist, nježan, božanski – da u našoj prisutnosti ljudi rastu, a ne nestaju. Budimo čiste posude. I neka Bog u nas ulije svoj pogled ljubavi za druge.